UBISTVO BEJZBOLKOM ISPRED JUŽNE TRIBINE! Legenda Severa Zoran Timić Tima o obračunima navijačkih grupa: Planirali smo napad na Dražena Petrovića!

Autor:

Vesti

27.04.2022

07:34

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija

Android aplikacija ios aplikacija huawei aplikacija

Vođa delija otkrio stvari s tribina i ulica o kojima se malo (ili nimalo) zna.

UBISTVO BEJZBOLKOM ISPRED JUŽNE TRIBINE! Legenda Severa Zoran Timić Tima o obračunima navijačkih grupa: Planirali smo napad na Dražena Petrovića!

Foto: Youtube, Profimedia

Velika većina navijača na svetu vodi frontalnu borbu na ulici. Sretnu se dve grupe i onda idu kamenje, flaše, padne poneki udarac, ali uglavnom se svi drže svoje formacije. Kod nas je drugačiji stil. Mi smo napravili stil da nema manekenisanja i taktiziranja. Kad je grupna tuča, ide se u meso. Znači, zalećemo se i ne mlataramo rukama, nego idemo direktno (naoružani ili nenaoružani) u napad i proboj na prve redove protivnika. To je najbolji način.

Ovako legenda Zvezdinog severa Zoran Timić Tima (58) opisuje ulične (i stadionske) tuče među navijačima. Juče smo, iz knjige "Mogu li i ja sa vama da razbijam voz", osnivača grupe Ultras i jednog od vođa delija, preneli delove u kojima piše o Arkanu, Kneletu, Slobodanu Miloševiću...

U nastavku evo još nekih zanimljivih detalja. Na primer, o svojevrsnom uputstvu za navijačke tuče:

- Iz iskustva znam da u grupnim tučama uvek treba napadati jer je tad uspeh zagarantovan, osim ako s druge strane nije baš mnogo jača ekipa. Kad počneš da bežiš, gotov si. U takvim tučama najvažniji je prvi red, tj. glavni ljudi koji su u prvim redovima. Kad se prvi red probije, onda nastaje rasulo. S druge strane, kad je prvi red odlučan i hrabar, i mnogo manja grupa može da pobedi znatno brojniju ekipu.

Planirali smo napad na Dražena Petrovića

Tih godina Cibona je harala evropskom košarkom. I mi smo bili dobri, ali nismo mogli da pariramo toj šampionskoj generaciji. Teško nam je to padalo i mnogo nas je frustriralo. Išli smo redovno na basket i na sva gostovanja u Zagreb, ali smo redovno gubili. U to vreme sam često bio u Zagrebu, znao sam dosta naših iz Zagreba koji se skoro i nisu poznavali međusobno.

Imali smo bazu tamo u stanu u Medulićevoj ulici. Zima 1985/86. Sedimo mi tako u toj gajbi posle jednog basketa i u dokolici pričamo šta bismo mogli da napravimo da ih konačno skinemo s trona. Jasno je bilo da je poluga njihovog tima bio Dražen Petrović. Padne nam na pamet da bi bilo dobro da ga malo uplašimo ili mu pripretimo. Rešimo mi, i ne znajući kako bismo to iskoristili, da ga pratimo. U vreme kada nismo imali mobilne telefone ni automobile to je bilo prilično teško izvesti...
Pratili smo ga jedno tri-četiri dana, peške, taksijem, trčeći. Pratili smo ga kada pođe od kuće, na treninzima, uveče kada izlazi u neki kafić... U toku svega toga naše ideje su se radikalizovale. Od ideje da ga zaplašimo došlo se do lakšeg prebijanja, a na kraju i do toga da ga ozbiljno povredimo (glavu ili kolena), a sve s ciljem da ne može da igra odlučujuće utakmice. Jedna stvar koju smo zaključili je da nikad nije bio sam, što je predstavljalo otežavajući element. Uvek je s njim bila neka devojka ili društvo iz kluba. Saznali smo sve detalje njegovog dnevnog kretanja. Razradili smo do detalja i mesto i način eventualne akcije i posle toga evakuacije.
Posle tog praćenja ja sam se vratio u Beograd, uz dogovor da se čujemo i vidimo neposredno pre odlučujućih utakmica. Koji je bio epilog? Zvezda te godine nije ni ušla u finale plef-ofa, pa akcija nije imala svrhe.

Kako je počeo rat u Sarajevu

Poslednje kolo je odlučivalo o tituli. Zvezda je igrala u Sarajevu protiv Sarajeva, a Partizan u Beogradu sa Željom. Stigli smo u Sarajevo rano ujutru i kad smo krenuli ka centru, izbrojao sam oko 400 ljudi. Vrlo brzo smo se rasturili i ja sam s Jocom Antićem, Maulom, Acom iz kraja i Tomom i Ćelom iz Sarajeva otišao u jedan kafić. Pre toga smo u prodavnici kupili litar vekije. Krenuli smo da pijemo pivo, ali tako što smo otpili po gutljaj-dva i onda usuli vekiju u prazan deo flaše. Klasičan "beton". Bili smo tako olešeni da smo jedva izašli iz kafića. Malo se toga sećam od kad sam izašao.
Kažu mi da sam odmah po izlasku udario nogom jednog klinca koji se vraćao iz prodavnice. On je odleteo na jednu stranu, a hleb i kesa na drugu. Danas me zezaju da sam kriv što je počeo rat u Sarajevu jer sam udario to dete.

Bili smo prava braća s "varvarima"

Posle Rijeke smo igrali protiv Budućnosti u Beogradu. Bilo je to vreme eksplozije nacionalizma u Srbiji, ali i eksplozije navijačkog pokreta. Mi smo u to vreme napadali sve navijače koji dođu u Beograd. Nekoliko dana pred utakmicu razgovarali smo šta da radimo ako dođu "varvari". Dogovorili smo se da ih nećemo dirati, isključivo iz nacionalnih razloga, ipak su oni Srbi. Plašili smo se da ih ne napadnu neke grupe koje ne znaju za dogovor, pa je nekoliko ljudi otišlo na stanicu da ih dočeka. Ceo dan su proveli s nama po kućama i kafićima Beograda. Rekli smo im naš stav i oni su to prihvatili kao ruku prijateljstva. I kod njih je tada još bio primaran srpski osećaj.
"Varvari" su bili smešteni na istoku, njih možda stotinak. Počelo je normalno navijanje svako za svoje, ali kako je vreme odmicalo, sve više smo ih pozdravljali i slali pozitivne poruke. Na kraju su obe grupe navijale zajedno "Zvezda - Budućnost" i "Crna Gora - Srbija". Na kraju utakmice smo se čak i spojili kod ograde između istoka i severa i spojili dve zastave delije i "varvari".

Pampi sa skakavcem na severu

Pampi je bio veoma čudan lik i osoba koja ne sme da se zaobiđe kad se priča o srpskim, a i ostalim navijačima. Kažu da je kao klinac bio zvezdaš, ali ne znam iz kojih razloga je postao grobar. Imao je baš dobru ekipu na jugu (Bata Trlaja, Belgijanac...), ali i drugove na severu. Ćale mu je bio dobro kotirani pub, komandir jedinice koja je obezbeđivala utakmice. Koliko god da je bio lud mora se priznati i da je imao mnogo protekcija u policiji zbog ćaleta. Sve u svemu, bio je faca i u to vreme ne zna se ko ga se više plašio, mi ili grobari. Upravo je izašao iz zatvora i odmah se pojavio kod nas na tribini. Preko svojih drugara sa severa je saznao ko je, kako bi on rekao, pustio muda na severu i verovatno je rešio da se pozabavi time.
Nismo se obazirali na njegov poziv i on je ubrzo prišao nama i zvao Miru i Vericu da dođu kod njega. Nismo to dozvolili i on je prišao, pitao nas zašto se ku*čimo i izvadio skakavac na nas. Krenuo je još jedan korak ka nama, a Zelja i ja smo stali u gard. Video je da može da bude tvrdo i povukao se nazad preteći.
Retko ko je u to vreme smeo da mu se suprotstavi. Nije on bio jak, čak je i izgledao smešno s onim cvikerima, dioptrija sigurno minus 15. Imao je ekipu i, što je najvažnije, ćaleta, koji ga je uvek pokrivao. Mogao je nekog da izbode i nikom ništa.

Razbijanje šiptarskih radnji

Posle utakmice protiv OFK Beograda krenuli smo Autokomandom i preko puta Veterinarskog fakulteta se naoružali polomivši jednu klupu s koje smo skinuli letve. Išli smo na štajgu da bijemo grobare koji su se vraćali iz Kragujevca. Došli smo kod Karađorđevog parka i kad smo prišli stanici autobusa 47 i 48, gde je tada bio jedan kiosk-semenkarnica, neko je povikao: "Juriš, braćo Srbi, udrite Šiptara" i onda je nastao pakao. Kiosk je polomljen do daske. Prodavac je pobegao glavom bez obzira.
Krenuli smo dalje i malo niže, pre Slavije, gde je bila okretnica autobusa 30, nalazio se još jedan kiosk u vlasništvu nekog Šiptara. Desilo se isto što i s prvim. Do daske je demoliran. Krećemo dalje i na Slaviji napadamo uličnog prodavca kukuruza koji je takođe bio Šiptar. Hteo je da pruži otpor, ali ga je Šuca klasičnim maj geri udarcem oborio, a onda je njegov kompanjon, koji je hteo da mu pomogne izvadivši neku štanglu, dobio udarac mojim opasačem. Posle toga Zelja započinje pesmu "Procvetala bela lala, mi čekamo Đenerala". To je kasnije na suđenju izazvalo veći skandal i od samih napada na Šiptare.
Spuštamo se dalje, ulazimo u restoran "Sloboda" na početku Nemanjine i tamo pravimo haos iz čista mira. Sledi upad u SKC, preko puta Beograđanke strada još jedan prodavac kukuruza. U Balkanskoj ulici strada poslastičarnica čiji je vlasnik bio Šiptar.

Prva žrtva: Stefke bio u komi 20 dana i umro

Grobari su stajali ispod južne tribine na svom stadionu i spremali se da krenu ka Marakani. Bilo ih je 400-500. Naši su se skupili u parkiću između dva stadiona i došli na brdašce iznad južne tribine stadiona Partizana. Naoružani do zuba kamenjem i drugim oružjem, došli su na vrh brdašceta odakle su im grobari bili kao na dlanu. Počelo je kišom kamenja odozgo, a onda su se prvi redovi sjurili dole.
Grobari su počeli da beže na dve strane. Ostalo ih je samo nekoliko koji su imali muda i nisu pobegli. Bio je to Vanja iz Skele sa svojom ekipom. Vanja je bio baš hrabar momak, jedan od najhrabrijih koji su se ikad pojavili na beogradskim stadionima. Iako su svi pobegli, njih nekoliko je ostalo i spremilo se da se brani štanglama. Nekoliko naših je krenulo na Vanju, a Bojan iz Jerkovića je krenuo na drugog tipa u kožnoj jakni koji je imao bejzbol palicu. Bojan je imao štanglu. Bojanu je od jednog udarca polomljena ruka i posle toga je dugo nosio gips. Tip u kožnoj jakni i Vanja su leđima bili okrenuti ogradi terena, a ispred su bili parkirani automobili. Između automobila je prišao Stefke i krenuo da udari tog grobara. Ovaj se okrenuo i direktno udario Stefketa u glavu bejzbol palicom. Stefke je pao i, kako kažu prisutni, u jednom trenutku se podigao i onda opet pao.
Kad se raščistilo, došli su pubovi i neadekvatnim postupcima možda i pogoršali njegovo stanje, mada ja mislim da je taj udarac bio toliko nezgodan da pomoći nije bilo. Odveden je u Urgentni, bio je u komi više od 20 dana i umro. Stefke je bio prva žrtva u navijačkim okršajima na našim prostorima.

Hamdo iz Zenice postao pravoslavac

Evo i neka reč o Hamdu Deliću. Hamdo je živeo u Zenici. Musliman po rođenju, ali momak koji je vrlo brzo povezao neke stvari iz istorije. Kopao je po papirima i našao tačno koji je njegov predak uzeo islam. Shvatio je svoje srpsko poreklo i vratio se korenima. Krstio se u pravoslavnoj crkvi i postao jedan od većih pravoslavnih vernika u zeničkoj eparhiji. Dolazio je redovno na sever, a ljudi koji su bili kod njega u kući kažu da je preko celog zida u sobi imao ispisano: Srbija u srcu, srpstvo do groba.
Kad je počeo rat, Hamdo je ostao u Zenici i, koliko znam, nije imao problema. Danas živi u Amsterdamu i kažu mi da ima sina koji se zove Srboljub. Braća su mu i dalje u Zenici, a čuo sam da njegov mlađi sin dolazi u Beograd na Zvezdu kad god može.

Staniša ujeo policijskog psa

Scena iz Kelna. U nekom trenutku se ispred stadiona pojavio neki tip s Hajdukovom zastavom. Pretpostavljam da je bio u jugoslovenskom fazonu i da je hteo da navija za Zvezdu. Nama se ta ideja nije dopala i hteli smo da mu otmemo zastavu. Neko mu je rekao da je bolje da je skloni. Čudio se i nije pristajao. Nastalo je cimanje s njim. Malo dalje od nas bila je opšta pljačka suvenira, pa je došla policija. Krenuli su prema nama dosta oštro i hteli su da uhapse Stanišu. Nismo im to dozvoljavali i nastala je tuča. Dobro smo isprašili ta dva-tri puba, a onda im je stiglo pojačanje s psima. Opet je Staniša bio njihova meta, dvojica su skočila na njega i oborila ga. Staniša je bio nenormalno jak dečko i uspeo je da im se otrgne, ali ga je oborio jedan pub s psom. Dok je ležao, pas je pokušavao da ga ujede. Staniša je ugrizao psa i hrabri policijski pas je pobegao.

Seltikovci pobegli kad je "ciganin" isekao vene i počeo da ih prska svojom krvlju

U danu kad su naši stigli u Glazgov, krenuli su po manjim grupama da šetaju. Istog dana je i Seltik imao neku utakmicu u evropskim kupovima. Grupa od sedam ili osam "cigana" je došla u jedan pab, a na njihovo veliko čuđenje, pab je bio pun navijača Seltika. Bilo ih je sramota da izađu napolje i poručili su piće. Kada su ih primetili škotski navijači, prišao im je jedan, popio kriglu piva na eks i razbio je sebi o glavu. Verovatno je hteo da pokaže koliko su ludi Škoti.
U tom trenutku je nastalo ludilo. Sve u sito vreme, jedan "ciganin" je ušao u šank, uzeo flašu votke i počeo da pije na eks. Uspeo je da popije dve trećine flaše pre nego što se srušio bez reči (pio je puno i pre dolaska u kafić). Sledeći "ciganin" je uzeo najbližu pepeljaru punu opušaka i pepela i sipao u usta, kao da je najukusnija hrana. Treći je izvadio žilet, isekao vene i počeo da ide kroz kafić i prska Škote svojom krvlju. Seltikovci su počeli da napuštaju kafić, a našima se priključila nova grupa Beograđana. Tako je osvojen jedan od seltikovih kafića.

Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama: Facebook, Instagram, YouTube, TikTok, Telegram, Vajber. Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa Google Play i Apple AppStore.

Komentari (0)

Loading