RAĐANJE I SMRT JUGOSLAVIJE! Autorski tekst Dušana Prorokovića iz Instituta za međunarodnu politiku i privredu
To je bio preveliki zalogaj, koji se nije mogao savladati, a od kojeg je bilo nemoguće odustati.
Foto: Printscreen/Twitter, Wikipedia, Ministarstvo odbrane Republike Srbije
Rađanje Jugoslavije predstavljalo je vrhunac srpske geopolitike, ovaploćenje stremljenja jedne generacije mudrih glava ka velikom cilju i naplatu svih proživljenih patnji i poniženja tokom decenija borbi za nezavisnost.
Ipak, zamišljeno u teoriji nije se manifestovalo u političkoj praksi, pa se održavanje jedinstvene zemlje pretvorilo u agoniju, obeleženu neprestanim krunjenjem srpskih nacionalnih interesa i činjenjem svakojakih ustupaka.
Uprkos svemu, za srpsko političko rukovodstvo, kako ono međuratno tako i ono posleratno - opstanak Jugoslavije jeste predstavljalo bezalternativno rešenje kojem je podređivano sve ostalo. Naravno, takav pristup u jednom trenutku morao se potrošiti, insistiranje na bezalternativnom rešenju nije donosilo rezultat.
Iz Jugoslavije, Srbija je izašla osakaćena i poražena, a konflikt s dojučerašnjim sunarodnicima još nije završen. Niti će biti završen.
Podosta je napisano zašto se sve tako odigralo, veliki broj istraživača obrađivao je pomenutu temu.
I to je logično, pošto je očigledno postojao veći broj uzroka kraha superdržave južnih Slovena, a istovremenim dejstvom nekoliko njih odigrala se savršena oluja od sredine osamdesetih do konačnog otpočinjanja građanskog rata (promene u međunarodnom okruženju i nestanak bipolarne strukture svetskog političkog sistema, ekonomska kriza i naglo smanjenje konkurentnosti domaće privrede, potrošenost ideološkog obrasca i kriza komunizma, rast nacionalizama kao alternativa sve neuverljivijem komunističkom pogledu na stvarnost...).
Ovim kratkim tekstom želi se ukazati na dva slabije razmatrana uzroka, međusobno povezana. Prvi je uspeh Oktobarske revolucije u Rusiji, a drugi nezaokruženost srpske nacionalne ideje.
S jedne strane, silazak Rusije s istorijske scene ostavio je Srbiju bez važnog saveznika, velike sile s kojom su odnosi u različitim fazama bili bolji ili lošiji, ali zahvaljujući čijem prisustvu je bilo moguće lavirati u evropskim odnosima, uspostavljati kompleksne regionalne ravnoteže snaga i suprotstavljati se daleko moćnijim komšijama (Carigradu i Beču).
Sovjetski Savez nije bio ruska carevina, osim u geografskom smislu, sve drugo bilo je drugačije.
To će se posebno manifestovati tokom stvaranja komunističke Jugoslavije i implementacije ustavnih rešenja o federalizaciji zemlje, na osnovu doktrine o pravu naroda na samoopredeljenje koja je kontekstualizovana dve decenije ranije među boljševicima. Na sudbinu novostvorene Jugoslavije najviše uticaja imaju zapadne sile, koje usmeravaju njenu politiku u skladu sa svojim ciljevima, a što proizvodi napetosti na unutrašnjem planu i čini zamišljeni integralizam nemogućim.
Velikim dolaskom na Balkan Sovjetskog Saveza i uspostavljanjem federalne države s bilo kakvim integralizmom je svršeno, centripetalne sile su od tada mogle samo jačati pošto je njihovo delovanje bilo institucionalizovano i legalizovano.
S druge strane, u zamišljenoj teoriji srpskih mudrih glava Jugoslavija je uglavnom doživljavana kao integralistički projekat, zajednica sa sadržajem koji će najvećma biti artikulisan u Beogradu i predstavljati nastavak svega postignutog tokom borbi i ratova za oslobođenje.
Srbi nisu iživeli svoju nacionalnu ideju, nisu čak uspeli ni da u punom smislu integrišu novopridodate teritorije oslobođene u balkanskim ratovima, a već su pohrlili ka većem i zahtevnijem.
I to u složenim okolnostima, kada su ostali bez važnog oslonca u međunarodnom okruženju. Očigledno, bio je to preveliki zalogaj, koji se nije mogao savladati, a od kojeg je bilo nemoguće odustati.
Otuda činjenje svakojakih ustupaka i neprestano krunjenje nacionalnih interesa, kao pokušaji da rešenje traje po svaku cenu i bez razmatranja alternativnih opcija. Epilog je poznat.
Agonija je proizvela tragediju. Ipak, traumatično iskustvo ne znači niti da se od ideje jugoslovenstva treba odricati niti da ga treba odbacivati. To je deo srpske istorije, a od proživljenog i doživljenog ne može se pobeći. Takvo bežanje uvod je u zablude, a one su predvorje novih tragedija.
Bonus video
Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama:
Facebook,
Instagram,
YouTube,
TikTok,
Telegram,
Vajber.
Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa
Google Play i
Apple AppStore.
Komentari (0)