KAKO SU NAŠI PRECI ŽIVELI ODRŽIVO Lekcije iz prošlosti: Povratak jednostavnom i kvalitetnijem životu

Republika.rs

Autor:

Biznis

30.04.2026

15:09

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija

Android aplikacija ios aplikacija huawei aplikacija

U SFRJ održivost je bila svakodnevica. Garderoba, tehnika i nameštaj trajali su godinama i decenijama, ambalaža je imala drugi život, a posebno se vodilo računa o upotrebi energije. Hrana je bila lokalna i domaća, tako da bilo kakvo rasipanje gotovo da i nije postojalo

KAKO SU NAŠI PRECI ŽIVELI ODRŽIVO Lekcije iz prošlosti: Povratak jednostavnom i kvalitetnijem životu

Foto: Shutterstock, Pxfuel, Tanjug/Vladimir Šporčić, Freepik/Image by freepik

Živeti u skladu s pravilima održivosti, po ESG principima, danas se smatra našom obavezom kako bismo sačuvali preostale resurse planete, ali i vratili se onome što smo u međuvremenu izgubili: prirodi i jednostavnijem načinu života. A da li ste znali da su naše bake i deke, pa i naši roditelji, u vreme SFRJ, živeli upravo tako - svakog dana, potpuno prirodno i bez ikakvih smernica, strategija ili termina koji danas deluju kao nova pravila?
Održivost, zapravo, nije nastala juče niti je savremeni koncept evropske administracije. Ona je način života koji je nekada bio podrazumevan. Ljudi su živeli u skladu s prirodom, koristili resurse racionalno i nisu stvarali višak koji bi završavao kao otpad. Postojala je mera - u kupovini, u potrošnji, u svakodnevnim navikama.

Foto: Shutterstock, Pxfuel, Tanjug/Vladimir Šporčić, Freepik/Image by freepik

Naši preci su održivost, i pre nego što je skovan ovaj termin, živeli svakoga dana

Sve što se imalo koristilo se pažljivo i do kraja. Hrana se nije bacala, već se planirala i čuvala. Garderoba se nosila godinama i popravljala kada je potrebno. Tehnika se kupovala retko, ali je trajala decenijama, dok je ambalaža gotovo uvek dobijala novu svrhu. Kupovalo se promišljeno, bez potrebe da se stalno ima nešto novo. Ljudi su živeli u ritmu sezona, jeli ono što priroda daje u određenom trenutku i oslanjali se na lokalnu zajednicu. Vodilo se računa i o upotrebi energije. Svi se sećamo onog čuvenog čemu su nas učili - "gasi svetlo kad izađeš iz prostorije" ili "zašto televizor radi kad ga niko ne gleda?".

U takvom načinu života nije bilo rasipanja, ali ni osećaja da nešto nedostaje. Danas, kada pokušavamo da kroz razne koncepte ponovo uspostavimo održivost, možda je pravo pitanje - da li treba da učimo nešto novo ili samo da se setimo kako se nekada živelo? Jer ono što danas nazivamo održivim razvojem, nekada je bio sasvim običan, svakodnevni život.
Hrana: Lokalno i domaće

Većina hrane dolazila je iz sopstvenih bašti ili od poznatih ljudi sa sela. Na pijacama nije bilo uvozne robe - kupovalo se sezonsko i domaće. Jelo se ono što priroda daje u tom trenutku - nije bilo jagoda u januaru, ali su zato one u maju zaista imale ukus jagoda.

Foto: Shutterstock/alexkich

Jelo se domaće i ništa se nije bacalo

Grad i selo bili su povezani kroz razmenu, a kvalitet je bio važniji od kvantiteta. Hleb se mesio kod kuće, od osnovnih sastojaka - brašna, vode, kvasca i soli, bez aditiva i veštačkih dodataka, što je ishranu činilo jednostavnijom, ali kvalitetnijom i zdravijom. Svaka kuća je ostavljala zimnicu, gotovo sve na trpezi je bilo ručno pravljeno, ne industrijsko. Industrijski slatkiši bili su retkost - mnogo češće su se jeli domaći kolači poput kiflica i štrudli. Ručak se nije bacao - jeo se i sutradan, nekad i treći dan. Na selu, ostaci su se davali životinjama. Bacanje hrane, jednostavno, nije dolazilo u obzir.

Ambalaža je imala drugi život

Ništa se nije bacalo. Tegle od eurokrema čuvale su se za zimnicu - za džemove, slatka, ajvar i razne salate.

Foto: Shutterstock/monticello

Od tegli od eurokrema do vrećica za prašak za veš sve je imalo novu namenu u domaćinstvu

Plastične kantice od eurokrema služile su čuvanje brašna u domaćinstvima ili soli. Metalne kutije od kolača koristile su se za čuvanje konca, igala, dugmadi ili važnih sitnica poput računa. Čak su se i pamučne vrećice od praška za veš parale i pretvarale u krpe za prašinu. Neretko su se i plastične kese prale i sušile, a potom koristile za nešto drugo. Svaki predmet imao je svoju narednu funkciju.

Garderoba koja je trajala decenijama

Garderoba je, zaista, posebna priča. Gotovo sve porodice imale su najviše od dva do tri ormana i tu bi sve stalo. Kako? Nije se kupovalo mnogo, ljudi nisu bili zaraženi konzumerizmom, ali se kupovalo kvalitetno.

Foto: dodotone/Shutetrstock

Garderoba je trajala godinama, pa i decenijama, sve se prepravljalo kod krojača ili obućara

Jedno ili dva odela, jedan kaput, jakna, bunda i to se nosilo 10, 15 i 20 godina. Sve je bilo od prirodnih materijala - pamuka, vune, lana, viskoze, svile, sintetika gotovo da uopšte nije postojala. Odela su rađena po meri, kao i bluze, suknje. Kad bi se nešto malo i pohabalo, nosilo bi se kod krojača, koji bi odeći dodatno produžio životni vek. Odeća je, jednostavno, imala vrednost i trajanje. Nije bilo majica ili bluzica koje se nose ove sezone ili traju ovu sezonu, svaki komad je bio investicija i tako je i posmatran. Zato tekstilna industrija i nije imala ovakve probleme s kojima se danas suočava - ne samo ona već čitava zajednica jer su upravo oni jedan od najvećih zagađivača planete. Isto je bilo i s tašnama. Podrazumevalo se da su kožne i da će trajati godinama, obuća takođe. Cipele su trajale godinama, a popravaljale su se kod obućara. Nije se jurilo novo pošto-poto. I to nije bilo tada stvar da li neko ima novca ili ne, jednostavno, ljudi su cenili ono što imaju i nisu imali potrebu da skladište i gomilaju garderobu.

Tehnika koja traje generacijama

Kućni aparati kupovali su se retko i gotovo isključivo kada bi se gradila kuća ili kupovao stan. Za vikendice su se ponekad nabavljali polovni aparati, ali i oni su bili kvalitetni i dugotrajni. Šporeti, frižideri, zamrzivači i veš-mašine predstavljali su dugoročnu investiciju i retko su se kvarili. Kada bi se nešto ipak pokvarilo, podrazumevalo se da se popravi, a ne zameni jer je funkcionalnost bila važnija od novine. Usisivači, pegle, fen i drugi kućni uređaji služili su decenijama, dok danas te stvari obično menjamo na dve ili tri godine. Čak je ime proizvođača često sugerisalo kvalitet i pouzdanost, pa je kupovina bila planirana, pažljiva i promišljena.

Nameštaj za ceo život

Nameštaj je pravljen da traje ceo život. Kuhinje nisu pravljenje od iverice ili medijapana, već od punog drveta, često ručno obrađene i kvalitetne, tako da su trajale decenijama. Ormari i kreveti, kao i okviri kreveta, takođe su bili od punog drveta ili najfinijeg stofa, dok su tepisi mahom bili vuneni i služili godinama.

Foto: Privatna arhiva

Nameštaj se pravio od prirodnih materijala i trajao je decenijama

Zavese i ćebad prenošeni su s generacije na generaciju, a ako bi se nešto oštetilo, popravljalo se, a ne bacalo. Kvalitet je bio suštinski, a ne luksuz - svaki komad imao je vrednost i dug vek trajanja.

Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama: Facebook, Instagram, YouTube, TikTok, Telegram, Vajber. Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa Google Play i Apple AppStore.

Komentari (0)

Loading