NA IVICI Vladimir Tomčić: RTS je obrisao hiljade kaseta s intervjuima Bate Stojkovića i Desanke Maksimović da bi snimio Titovu sahranu (VIDEO)
Filmske novosti čuvaju dva i po miliona metara filmske trake u kojima se krije sve ono što zvanična istorija ne govori.
Da li filmska traka pruža verniju istoriju od pisanih dokumenata?
- Naravno da pruža više, ne samo u odnosu na pisane tragove nego i u odnosu na novije formate. Filmska traka je prošla kroz tehnološke faze koje su se na kraju pokazale ne napretkom nego nazadovanjem. Perforirana traka od 35 milimetara ispostavila se trajnijom i kvalitetnijom od svega što je došlo posle. To je zanimljivo samo po sebi. Što se tiče starih dokumenata uopšte, papir pravljen ručno i pisan mastilom ima dušu, dok je svetlost na internetu nešto sasvim drugo. Volim više ono što ima godine. Klasični načini komuniciranja imaju dušu i opštinu.

Foto: Republika
Šta je najveći izazov u čuvanju starih filmskih materijala?
- Suština je u čuvanju: vlažnost i temperatura moraju biti strogo kontrolisani, a čak su i loši uslovi manje opasni od oscilacija. To je pravo kulturno dobro svake države. Crnobela perforirana traka od 35 milimetara je blago. Autentičnost i nepatvorenost su tu nemoguće falsifikovati, svaki pokušaj animacije nečega se vidi mehanički. Što se tiče nepopisanog materijala, mi imamo dva i po miliona metara restlova za koje, pošto nemamo dovoljno ljudi, a imamo dnevne obaveze, tek neki budući stručnjaci posle nas to mogu da sortiraju. Na primer, izložba Mića Popovića, koju je policija sprečila da se otvori: mi imamo snimak toga, bilo je sklonjeno, nemarkirano, pa je zato i sačuvano. Ili Titov govor iz '45. u avionu, pada sneg, drži govor i viče: "Živeo veliki Staljin, živeo veliki Sovjetski Savez." Da to nije bilo zatvoreno, bilo bi uništeno kao nepoželjno. To je neka istorija.
Šta se znalo o ustaških zločinima a nije smelo biti snimljeno?
- Iz ustaških arhiva NDH ne vidite scene ubijanja i odvođenja, ali kad vidite Antu Pavelića s njima i Mileta Budaka i Miloša, koji su bili najveći koljači, to govori mnogo više nego i sam čin zločina, koji za njih nije bio zabeležen. Hrvatska i danas ima komisiju koja otkupljuje ratne materijale, fotografije, filmove i dokumente od Srba, muslimana i Hrvata, kojih je sve manje, i komisijski ih uništava sledećeg dana. Ja sam o tome pričao pre nekoliko meseci, pa su mi govorili da izmišljam, a onda je ko je trebalo proverio i pokazalo se da je istina. Tolika je revizija istorije da se zločinci proglašavaju žrtvama, a žrtve zločincima. U Jugoslaviji se nije smelo govoriti o zločinima jer su to bili fašisti koji su bili antifašisti. Snimao sam 31 jamu u Bosni i Hercegovini i na svakoj je bila postavljena Foto: Republika
mermerna ploča s petokrakom i tipskim tekstom: "Fašisti su ubili toliko antifašista", bez spomena ni Srba ni Hrvata ni ustaša ni Nemaca. To je ponižavajuće.

Da li postoji snimak Titove sahrane koji je skriven?
- Znalo se da će Jugoslavija imati probleme posle Titove smrti i spekulisalo se o odlasku pojedinih republika. Naši snimatelji koji su nosili kovčeg otišli su u London da od Britanaca traže protokol sahrane kralja Džordža jer, kad se nosi kovčeg uz stepenice, ima tehnika, svi moraju biti iste visine. Ali ono što je strašno: RTS je brisao hiljade kaseta važnih snimaka da bi se snimala Titova sahrana iz svih mogućih uglova. Zauvek su obrisani intervjui s Pavlom Vujisićem, Batom Stojkovićem, Desankom Maksimović i još mnogima. Nije to bilo nesmotreno. Urednik je rekao: "Brišite sve da bismo snimali svaki trenutak dočeka u Beogradu." To je naš greh i naš gubitak koji se ne može nadoknaditi. Snimak
onoga što ostane, ostane zauvek. Ako se izgubi ili uništi, to se trajno uništava, nema vraćanja.
Zašto su afriče i azijske države danas zainteresovane za vaše arhive?
- Važniji su njima nego nama. Afričke i azijske zemlje koje su pristupile Pokretu nesvrstanih bile su novo oslobođene kolonije. Ti samiti i sastanci nesvrstanih su dokumentovani, a to je fenomen koji se više nikad ne može ponoviti na taj način. Za nepunih godinu dana šest filmskih kompanija iz Francuske, Nemačke i Austrije tražilo je materijale o nesvrstanim. Što se tiče Alžira, Stevan Labudović je proveo četiri godine tamo i pomogao im da uspostave filmsku industriju. Njegova kamera čuva se u Muzeju revolucije u Alžiru. Kad sam bio tamo pre četiri godine, dok je još bio živ, dočekao ga je kompletan generalštab alžirske vojske. Alžir je jedna od retkih zemalja koja nije priznala Kosovo i uvek glasa u našu korist. Kad je preminuo, na njegovom sanduku bila je alžirska zastava, a delegacija Alžira ga je ispratila. To se retko viđa. Retke su takve veze između država i takav je to prijatelj. Ministar kulture Kine rekao je da je gledao "Valtera" 60 puta.
Foto: Republika

Kako to objašnjavate?
- Bio sam na pedesetogodišnjici ministarstva kulture Kine, kao pomoćnik ministra Hadžinovića. Bili smo jedini gosti zajedno sa Severnom Korejom, Venecuelom... Poslednje večeri ministar kulture Kine priredio nam je večeru u atrijumu njihovog Narodnog muzeja i rekao je u zdravici: "Gledao sam 'Valtera' 60 puta, odgajio sam se s tim filmom. Znam ljude koji ne znaju ni reč vašeg jezika, a koji mogu da ispričaju ceo film kroz dijaloge, toliko su ga gledali." 'Valter' se i danas prodaje kao ime piva u Pekingu. Kad je Bata Živojinović bio sa sinom u Pekingu, na konferenciji za štampu svi su se obraćali sinu: "Vi pamtite 'Valtera', pa se zamislite koliki je to kult." Jedan sajam u Kini, neko je rekao na štandu Jugoslavije da je Valter, hiljade ljudi je pohrlilo, a on tada čak ni nije bio tamo. To je film koji je trajno ušao u kinesku kulturu.
Da li je kamera u SFRJ bila jača od klasične diplomatije?
- Nije jer je klasična diplomatija pod Titovim vođstvom birala ljude ne samo ideološki privržene nego i po njihovim kvalitetima: da budu vredni, pouzdani i efikasni. Kamera je bila oružje dnevne politike i mogla je da se upotrebi za snimanje originalnih situacija koje nisu na čast nekome. Na primer, Džemal Bijedić je izabran za nominalne premijera jer je bio musliman po struci policajac i odabran je da ide po arapskim zemljama, da uđe u džamije kao musliman i time dobije veći kredibilitet. To je bio dobar primer. A Tito je nekonvencionalne komunikacije pažljivo negovao. Imamo snimak posete predsednika Austrije na Brionima, dolazi limuzinom, Tito ga dočekuje na keju, pokazuje mu zoološki Foto: Republika
vrt, nema razgovora, po podne odlaze na ručak, a na ulazu u vilu Tito zaustavi gosta i daje mu pušku, pokazuje mu fazana na stepenicama. Zamislite kakva je to animacija sagovornika pre samih razgovora.

Koja je najvažnija lekcija koju šalje stari filmski žurnal?
- Lekcija kao takva ne postoji, svaki čovek je svoji gospodar, ali dragocene informacije se mogu dobiti i njima formirati mišljenje sopstvenom pameću. Bojim se da mlađi ljudi u poplavi interneta i mobilnih telefona nemaju dovoljno interesovanja za prošlost. A neko pre mene je rekao: "Narodi koji ne uče svoju istoriju osuđeni su na to da im se ona ponovi." Kad sam snimio serijal o ustaškim zločinima, rekli su mi: "Zašto to pokrećeš, nama gledanost." Neke stvari, pogotovo ako je to javni servis, treba da formiraju mišljenje, a ne da se povode za jeftinom gledanošću. Đorđe Kadijević, koji je umro, snimio je seriju "Vuk Karadžić", za koju je dobio nagradu za najbolju televizijsku seriju u Evropi po Umbertu
Eku. Ko je znao danas? A "Baba se češlja" može biti repriza sedamdeset puta. To govori puno.
Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama:
Facebook,
Instagram,
YouTube,
TikTok,
Telegram,
Vajber.
Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa
Google Play i
Apple AppStore.
BONUS VIDEO

Komentari (0)