DAN KADA SU PODAVALSKA SELA ZAVIJENA U CRNO: Godišnjica železničke nesreće u Jajincima, najtežeg sudara u Srbiji

Autor:

Vesti

08.01.2023

06:15

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija

Android aplikacija ios aplikacija huawei aplikacija

Putnički voz iz Požarevca naleteo je na zaustavljeni brzi voz iz Skoplja koji je duže od 20 minuta, bez ikakvog obeležja, stajao na otvorenoj pruzi. Poginula je 61 osoba, a više od 300 je povređeno.

DAN KADA SU PODAVALSKA SELA ZAVIJENA U CRNO: Godišnjica železničke nesreće u Jajincima, najtežeg sudara u Srbiji

Foto: www.profimedia.rs

Nova 1964. počela je tragično: u blizini Železničke stanice u Jajincima 4. januara, u ranim jutarnjim satima, dogodila se jedna od najtežih saobraćajnih nesreća u istoriji Srbije. U sudaru vozova koji su prevozili 1.200 putnika poginula je 61 osoba, dok je 300 njih teže ili lakše povređeno. Bila je to nesreća čiji uzroci ni danas, šest decenija kasnije, nisu pouzdano utrvrđeni.

Bilo je hladno, zimsko jutro kada je u ranu zoru, oko 5.30, na 14 kilometru pruge koja je od Beograda vodila ka Maloj Krsni, lokalni putnički voz iz Požarevca broj 2113 naleteo na brzi voz iz Skoplja. Nikada nije ustanovljeno zašto se ova kompozicija zaustavila, a još manje zašto je na otvorenoj pruzi, suprotno svim železničkim propisima, stajala potpuno neobeležena. Međutim, to nisu i jedine nedoumice koje prate ovu tragediju i gotovo da je svrstavaju u zonu sumraka.

Ručna kočnica se sama aktivirala

Republika

Foto: www.profimedia.rs

 

U zapisniku istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu Dušana Radetića stoji da je voz iz Skoplja u 5.10 iznenada zakočio pre ulaska u stanicu Jajinci. Mašinovođa Miodrag Mitić iz Niša, kako je objasnio istražnom sudiji, najpre je pomislio da je neko od putnika povukao ručnu kočnicu i tako ga zaustavio. Proverili su sve vagone i ustanovili da je četvrti blokiran iako ručna kočnica nije bila povučena. Tek kasnije, nakon nesreće i vanrednog tehničkog pregleda, ustanovljeno je da je kočnica bila pokvarena, odnosno da se sama aktivirala.

Međutim, mašinovođa i njegov kolega kondukter Dragić Živanović nisu znali da objasne zašto nisu propisno obeležili zaustavljenu kompoziciju. Prema propisima, kako je navedeno u izveštaju istražnog sudije, u slučaju kada je neplanirano zadržavanje između dve stanice duže od pet minuta, vozovođa i kondukter su dužni da najmanje 500 metara ispred i iza voza upozore da je pruga zatvorena. A oni su stajali duže od 20 minuta.

Još čudnije su se ponašali zaposleni na stanici u Jajincima. Otpravnik vozova Konstantin Petrović odobrio je kolegama iz Belog Potoka da propuste voz iz Skoplja, a odmah potom upisao da je već prošao kroz Jajince i otišao za Topčider. Zanimljivo je i to da ga Radojica Isidorović, skretničar koji je u tom trenutku bio u njegovoj kancelariji, nijednog trenutka nije opomenuo da voz nije ni stigao a kamoli prošao, a nisu reagovali čak ni kada su ih zvale kolege iz topčiderske stanice pitajući šta se s njim dogodilo. Na saslušanju kod istražnog sudije otpravnik Petrović je izjavio da je svestan šta je uradio, ali da nikako ne ume da objasni zašto je tako postupio.

U Zagrebu poginulo 167 putnika

Najveća železnička nesreća na teritoriji bivše Jugoslavije dogodila se deset godina kasnije 30. avgusta 1974. Do tragedije je došlo kada je ekspresni putnički voz koji je iz Atine, preko Beograda i Zagreba, išao za Dortmund, pred samom železničkom stanicom izleteo iz koloseka, pri čemu se prevrnulo svih devet vagona. Uzrok nesreće je bila prevelika brzina jer je voz u stanicu ušao više od 100 kilometara na sat, duplo brže nego što je bilo dozvoljeno. O razmeri katastrofe dovoljno govori podatak da čak 41 putnik nije mogao da bude identifikovan, te su svi sahranjeni u zajedničkoj grobnici na Mirogoju.

Spasle ga vreće s krompirom

Republika

Foto: www.profimedia.rs

 

Mile Stanojković iz sela Rakovice svojevremeno nam je pričao da tom prugom nikada nije putovao, ni pre ni kasnije. Sem tog nesrećnog jutra.

"Novogodišnje praznike sam proveo kod zeta i sestre u Belom Potoku", pričao je. "Pri povratku kući odlučio sam najpre da otputujem za Beograd da bih završio neka posla. Jedva sam ušao u voz jer je bio dupke pun. U mnoštvu sveta uočio sam poznanike iz Ripnja, Vrčina i Male Ivanče, a tek kasnije čuo da su upravo ova sela najviše i zavijena u crno."

Čak osmoro Ripanjaca je poginulo tog jutra, dok je devetoro teže povređeno. Iz Vrčina i Male Ivanče stradalo je po sedmoro ljudi, dok se broj povređenih merio desetinama. Za pojedine poginule putnike se danima nije znalo ni ko su ni odakle su, a za njih 12 su se znala samo imena i prezimena, bez ijednog drugog podatka.

"Bilo je to jutro iz pakla", sećao se Stanojković. "Voz je tutnjao kroz mrak, nismo išli prebrzo, možda šezdesetak kilometara na sat, ali se nama, u tim rasklimatanim vagonima, činilo kao da letimo. Bilo je prohladno, većina vagona je bila obložena samo drvenim daskama koje nisu mogle da zaustave jutarnju studen. Putnici su kunjali, zbijeni na drvenim sedištima ili stojeći, osvetljavala nas je samo neka čkiljava sijalica."

Stanojkovića je, zapravo, spasla gužva. Nemajući gde da se smesti, jedan poznanik mu je omogućio da sedne na džak krompira u zadnjem delu vagona, okružen drugim pijačnim esnapom koji je poneo za Beograd.

"Zapravo, sačuvali su me džakovi s lukom i krompirom jer su me upravo oni zaštitili od drvenih opiljaka koji su poleteli nakon što le, nakon udara, počela da se raspada drvena oplata. Štaviše, kad se malo razdanilo, shvatio sam da su mnogi i bukvalno ustreljeni ostacima drvne građe, kao da smo doživeli napad američkih Indijanaca."

Vlasti nikada nisu obelodanile koliko je ljudi stradalo od samog udara i prevrtanja, a koliko od povreda nastalih od ovih dasaka. Činjenica je, međutim, da je Železnica ubrzo posle ove nesreće povukla iz putničkog saobraćaja sve drvene vagone, što dovoljno govori da broj stradalih na taj način nije bio mali. Inače, nakon što je voz iz Požarevca svom silinom, bez kočenja, udario u kompoziciju iz Skoplja, čak sedam vagona je iskliznulo iz šina i prevrnulo se. Stanojković ne pamti trenutak samog sudara, ali sve ono što je potom usledilo duboko mu se urezalo u sećanju.

Republika

Foto: www.profimedia.rs

 

"Trenutak kada smo udarili u voz pred nama kao da mi se zauvek izbrisao iz pamćenja", govorio je. "Ali, ono što je potom usledilo nikada neću zaboraviti. Užasna, cika, lelek i vriska. Čuo sam kako zapomažu majke, jauk povređenih, plač i zapomaganje onih koji su u potpunom mraku tragali za najbližima. Ležao sam priklješten ispod nekakve grede, pritisnut svim onim džakovima. Zadugo nisam ni znao šta me je snašlo. Izvukli su me tek kada se malo razdanilo, možda i sat, sat i po posle nesreće. Tek tada sam video zgnječene i potpuno uništene vagone, delove ljudskih tela, razbacane kofere i torbe. Bilo je i užasno hladno, ali to nam je najmanje smetalo, malo ko se na to i osvrtao."

Pomoć je kasnila i nije bila adekvatna. Iz beogradske Hitne pomoći poslat je samo jedan ambulantni kombi i nekoliko fića, koji ne samo da nisu mogli da priđu mestu nesreće već su imali i premali kapacitet da prevezu sve povređene. Zapravo, tek je tragedija u Jajincima pokazala da Hitna pomoć uopšte nije bila opremljena za ovako velike nesreće, što je kasnije ispravljeno.

Do tada najveća tragedija u istoriji Jugoslovenskih železnica zavredila je samo jedan dan žalosti, ali samo na teritoriji Republike Srbije. Uhapšena su i procesuirana četvorica železničara, ali mesto nesreće nikada nije obeleženo niti su žrtve i njihove porodice dobile bilo kakvu naknadu. Sećanje na stradale čuvaju još samo seoska groblja u Malom Orašju, Umčarima, Dražnju, Malom Požarevcu, kao i u podavalskim selima.

Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama: Facebook, Instagram, YouTube, TikTok, Telegram, Vajber. Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa Google Play i Apple AppStore.

Komentari (0)

Loading