NA IVICI Sokol Sokolović: Patrijarh Pavle mi je poklonio krst kad sam odbio odlikovanje ( VIDEO)

Republika.rs

Autor: Republika

Vesti

16.11.2026

20:00

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija

Android aplikacija ios aplikacija huawei aplikacija

Akademik Sokolović bez zadrške o sudbini svog oca u nacističkom logoru, o urbanizmu koji gradovima oduzima dušu.

NA IVICI Sokol Sokolović: Patrijarh Pavle mi je poklonio krst kad sam odbio odlikovanje ( VIDEO)

Foto: RepublikaN

Akademik, profesor i dizajner Sokol Sokolović ostavio je trag u arhitekturi, dizajnu i vizuelnom identitetu, od logotipa Crvene zvezde i juga do više od 1.500 zaštitnih znakova, a bavi se i slikarstvom. Gost je emisije "Na ivici", u razgovoru o svom putu od Leskovca do vrha struke, o doslednosti i poštenju u ocenjivanju, o tome zašto je dizajn po njemu najhumanija delatnost posle medicine, o sudbini svog oca u nacističkom logoru, o urbanizmu koji gradovima oduzima dušu i porukama koje ostavlja mladima.

Rođeni ste u Leskovcu, a postali najbolji student. Odakle ideja da se posvetite arhitekturi i dizajnu?

- Učiteljica je pitala šta ću da budem, a ja sam rekao arhitekta; ona to nije razumela, pa je pozvala direktora, a on je pozvao oca, koji je bio načelnik u opštini, i rekao: "Ovoga trenutka, za deset dana prodaj kuću, moj sin će studirati arhitekturu u Beogradu." Tako najkraće. Upisao sam Osnovnu školu "Ćirilo i Metodije", pa Šestu beogradsku gimnaziju i bio jedan od tri dobitnika zlatne plakete koja se dodeljuje onima koji su sa uspehom nastavili školovanje; tu plaketu je dobio i blaženopočivši patrijarh Pavle i moj profesor akademik Milan Lojanica, pa sam na tu nagradu najponosniji. Završio sam arhitekturu kao najbolji student, zatim Akademiju primenjenih umetnosti kao student generacije, pa magistrirao i doktorirao dizajn.

Foto: Republika

Prof. dr Sokol Sokolović i Irina Veljković emisija "Na ivici"

 

Vi ste u svemu perfekcionista. Da li je to ambicija?

- Nisam ja ambiciozan; ambicija je prosto deo mog metabolizma. Teško mi je ako neko treba da mi naredi da pomerim lampu levo ili desno; nikada nisam priznavao autoritete osim svojih profesora, jer smatram da treba poštovati ljude od vrednosti, a ne ljude na položaju. Najponosniji nisam na to što sam tri puta izabran za akademika ili što sam profesor na više univerziteta, nego što sam jedva uspeo da postanem naučni savetnik jer je to teže dobiti. Dizajn je integracija umetnosti, nauke, ergonomije, antropometrije i psihologije, discipline koje su u lepoj ljubavi sa crtanjem i stvaranjem oblika, a to znači stvaranjem nečega što i oku neobrazovanog čoveka mora da bude prijatno.

Zašto kažete da je dizajn najhumanija delatnost?

- Dizajn je najhumanija delatnost 20. veka posle medicine, uz svu čast lekarima. Umetnost ne humanizuje; za nju treba imati predznanje i vizuelnu kulturu, a dizajn prepoznaje svako kome je udobno jer je ergonomija odnos čoveka i predmeta. Ako je meni prijatno da sedim u nekoj stolici, kupiću je, a preduslov je da je lepa, ali lepota ne može biti glavni uslov; u dizajnu je preduslov funkcija, pa onda lepota, dok je u slikarstvu valjda samo lepota. Slikarstvo je zato mnogo zanimljivije, dublje i emotivnije od dizajna, iz prostog razloga što svako može biti slikar, a ne može svako biti umetnik; to je velika razlika. Sam sam aspekte dizajna sedenja doveo do standardizacije ugla sedenja,
od nezdravog do najzdravijeg, pa sva svoja sedišta personalizujem i dodajem lumbalnu podršku.

Foto: RepublikaN

Prof. dr Sokol Sokolović emisija "Na ivici"

 

Imate li u svim tim radovima više podrške ili osporavanja?

- Nikada nisam imao podršku nijedne države, ni u Jugoslaviji ni u Srbiji. Veliki sam individualista; nikada nisam radio kolektivne projekte ni učestvovao na kolektivnim konkursima, a pedesetak konkursa za zaštitni znak dobio sam kao prvu nagradu. Danas konkursa nema, a to je šteta, jer je konkurs najbolji način da pobedi onaj ko je najbolji. Kod mene protekcije nema; bio sam mnogo puta predsednik žirija, a kao profesor nikada nisam oborio studenta, ali ni propustio onog ko nije zaslužio. Čak sam bez ikakvih problema oborio i ćerku predsednika naše tadašnje države; devojka je donela čokolade napunjene raznim stvarima, a ja sam rekao da nije ničiji rođendan i zamolio je da napusti
amfiteatar. Taj čovek me je posle pozvao na piće i rekao da je ona povukla na majku; nikakve posledice nisam imao.

Iza vas je više od 1.500 vizuelnih identiteta. Koji vam je najdraži?

- Kako da ne, uvek zaštitni znak Crvene zvezde, koji je posledica mog boravka u Bariju kada smo postali prvaci Evrope. Tada smo, sa Draganom Džajićem i jednim od direktora, odlučili da napravimo novi znak, a jedini je uspeo da pokaže da smo prvaci i sveta, onaj kružni amblem sa plavim poljem. Pošto najviše volim da budem na severu, sa navijačima, zamolili su me da napravim još jednu verziju sa zlatnim okvirom i tri zvezdice. To mi je najdraži znak, ali kao što sam subjektivan, nije mi najlepši, jer imam mnogo lepih, recimo za osiguranje. Sam sam radio uglavnom za male firme, i to je bio razlog da prošle godine budem proglašen za najuspešnijeg svetskog dizajnera, a tu nagradu sam želeo da
primim u Banjoj Luci, gde je bilo pet hiljada ljudi.

Koliko je teško napraviti vizuelni identitet koji ostaje prepoznatljiv decenijama, poput znaka juga?

Foto: Republika

Irina Veljković emisija "Na ivici"

 

- Nisam razmišljao da će znak juga, postati simbol tadašnje Jugoslavije. Kada sam branio doktorat, jedan od aspekata je bila semiologija sa semantikom, nauka o značenju primenjenom u strukovnom postupku, i to mi je mnogo pomoglo. U dizajnu postoji deset zakona, a jedan je zakon jednostavnosti; primenjen na jugu, uspeo sam da sa svega dva elementa napravim identitet. Znao sam da će moj znak biti slabiji jer ima dva dela, a najbolje je kada je znak jednodelan, pa sam to pomirio tako što sam napravio identitet u negativu, da ta kružna površina bude jedan deo sa dve perforacije, a ne dva dela. To je iskustvo i baš zato delim sa gledaocima ideju iza tog iskustva.

Vrlo emotivno ste pomenuli oca. Šta se njemu dogodilo?

- Moj otac je dve godine bio na teškoj robiji, ne u zatvoru, nego na robiji, i nad njim su vršeni eksperimenti u nacističkom logoru. U frižideru leži dva sata pa ga ispituje psiholog, u mrtvačnici leži celu noć, pa razgovara sa psihijatrom, hrane ga hranom koju ne želim da pominjem, pa ga metabolički ispituju. Zahvaljujući briljantnom umu, hrabrosti, obrazovanosti i posebno znanju nemačkog jezika, izvukao je glavu iz logora Korger u Norveškoj; stražar mu je rekao da je dobar čovek, a otac je odgovorio: "Kako dobar, vi samo izvršavate naređenje i u tom delu ste profesionalac." Stražaru su pošle suze i dao mu je zeleni peškirić da stavi ispod grudi dok leži u ledari, pa je kao jedan od retkih dobio zapaljenje pluća i preživeo. Arhitekturu i visok oficirski čin u rezervi završio sam
iz ljubavi prema njemu jer je želeo da imam oficirske simbole.

Kako ste tu ljubav i poštenje preneli na svoj rad i svoje studente?

- Nepošteno je ne biti pošten; o poštenju se ne govori, pošten se bude na terenu prepoznatljivosti poštenja, a to je kada ocenjujete. Ja sam ocenjivao i privredu i mlade ljude, studente na sva tri nivoa do doktorata, i uvek sam birao kao kad odlučujete sa kim biste ponovo popili kafu, a sa kim ne. Dvadeset dve godine sam predsednik žirija Privredne komore Vojvodine i dodeljujem nagradu za dobar dizajn, a nikada nisam popio kafu sa nagrađenim; moj princip je nema rukovanja, nema sedenja, nema vizit-karti, nego saradnik beleži moje utiske po šiframa koje samo mi znamo, da se setim među dve hiljade eksponata na sajmu. Da biste bili profesor, morate biti hiperpoznavalac, koristan privredi, autoritativan, dobar čovek koji voli ljude i poštenje.

Kada danas pogledate gradove, da li arhitektura i urbanizam čuvaju identitet?

- Mnogo toga bih promenio. Problem današnje arhitekture je unifikacija: svi balkoni su isti, a ne kažem da treba raditi kao moj miljenik Antonio Gaudi, koji je pravio unikatne terase, jer tehnološki razvoj i skup novac ne opravdavaju multiplikaciju unikatnosti. Ali investitori mnogo utiču na kvalitet organizacije prostora, jer žele što više stanova, pa četvoročlana porodica nema ni 60 sa 60 centimetara da smesti normalan šporet. Loš umetnik se bavi instalacijama jer je netalentovan, a loš arhitekta urbanizmom, takođe jer je netalentovan, pa onda ljudi idu po travnjacima i prave svoje staze, jer neko nije sagledao logičnost kretanja. Kada napravite veliki predprostor, a nestane veze između kuhinje, trpezarije i boravka, koja je najintimnija relacija, grad i stan izgube dušu.

Foto: Republika

Prof. dr Sokol Sokolović i Irina Veljković emisija "Na ivici"

 

Kako onda sačuvati prepoznatljive stare objekte?

- Da vam ne padne na pamet da ih zaboravite. Zato sam i osnovao višu, danas visoku školu likovnih i primenjenih umetnosti, sa odsekom za konzervaciju, jer arhitektura zahteva konzervatorsko- restauratorski posao: restauracijom objektu dajemo novi sadržaj iznutra, a konzervacijom ga lečimo, a spolja ne sme ništa da se dira. Ako je neko iz porodice bolestan, pa neko kaže da lečenje košta, taj nije normalan, i tako je i sa arhitekturom. Italija je, posle Srbije, jedina zemlja u kojoj bih mogao da živim, upravo zato što je tamo sklad kulture, života, umetnosti i dizajna; za mene je to centar dizajna
planete, kao što je Pariz centar umetnosti. Nervira me i preterani egocentrizam Beograda; dobro je da poljoprivredni fakultet ostane u Novom Sadu, a elektronski u Nišu, da malo izađemo iz Beograda u kome smo se prekonformizovali.

Šta vas više pogađa, neuspeh, nepravda ili izdaja?

- Ja nemam neuspeh; svaki neuspeh pretvaram u uspeh, jer sam previše profesionalno odan idealu onoga što znam. Imam nezadovoljstvo u odnosu na neke poteze ljudi koji se bave kulturom, a zapravo se bave stvarima na periferiji kulture. Redovno odlazim i stojim ispred groba blaženopočivšeg patrijarha Pavla i ćutim, jer mi je poklonio krst kada sam odbio najviše odlikovanje rekavši da sam premlad; on mi je tada rekao da doručkujemo zajedno. Odlazim tamo kada mi je teško, odnesem ono o čemu se ne priča da se nosi, i ćutim, pa osetim blaženstvo. U prirodi čoveka je da bude voljen, a ja nisam van te prirode, pa mi je podjednako važno i da budem poštovan i da budem voljen.

Foto: RepublikaN

Prof. dr Sokol Sokolović emisija "Na ivici"

Da li je vaš uspeh trpela porodica?

- Iskreno, žena me je napustila bez ijedne moje greške, ali ne bih uspeo kao savestan suprug i jednako savestan roditelj da sam ostao u braku, jer se ne bih mogao toliko posvetiti ovom poslu; to je najpoštenija reč. Mnogi, kada ih žena ostavi, pričaju sve najgore, a ja o njoj pričam sve najbolje. Moje dete to nije trpelo, jer sam davao i više od alimentacije, tačnije polovinu svojih prihoda, što je pošteno. Živim od dizajna, arhitekture i profesure; slikarstvo ne smatram profesijom, iako se njime bavim, i preko pet hiljada slika sam poklonio, nijednu nisam prodao, samo sam trošio boje.

Hoće li veštačka inteligencija zameniti sve ovo o čemu ste pričali?

- Zbog veštačke inteligencije i pametnog telefona, ja pametni telefon nemam, iako su mi tri komada poklonili kao divne poklone; imam asistente koji obavljaju mejlove i tako dalje. Zaslužio sam da živim mirnije, jer bi me društvene mreže uništile, previše sam senzitivan za ono što neko napiše. Dizajn je biznis i mora da se poznaje zanat, a moji studenti meni crtaju na kompjuteru, dok ja i dalje crtam na papiru. Da sam se oslanjao samo na talenat, bio bih prosek; najuspešniji sam u ovoj državi u domenu dizajna posle pola veka, ne zahvaljujući talentu, nego radu, radu i radu, jer discipline kakva je u mojoj oblasti nema. Disciplina nije kategorija militantnosti, nego kategorija želje.

Foto: Republika

Irina Veljković emisija "Na ivici"

Koja je vaša poruka mladima?

- Osim da se vole, savetujem im i da vole slabije, jer ne stižu zbog pametnih telefona. Pišite ljubavna pisma, deco, da se proceni znate li da pišete; nemojte kao neki političari, voditeljke i takozvani politički analitičari da ne znate elementarne stvari iz gramatike. Prvo, volite se i gradite kontakte, a drugo, volite ono što učite, jer ćete tako voleti i ono što radite. I nešto što posebno želim da kažem zbog mladih: ništa nije jeftinije od taksija; ako hoćete da popijete piće, ne vozite, nego pozovite taksistu, a zaradićete time što nećete ugroziti ni sebe ni druge. Ja ne vozim ni gram alkohola, a moj lek za spavanje, kada Zvezda pobedi, jedna je flašica piva, i to mi je veliko zadovoljstvo.

BONUS VIDEO 

 

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija

Komentari (0)

Loading

Najčitanije vesti iz rubrike

Najnovije vesti iz rubrike