MOLILI MU SE I MUSLIMANI! Autorski tekst o svetitelju, duhovniku i diplomati koji je udario temelje SRPSKE DRŽAVE

Autor: Maja Vidović ISTORIČAR

Vesti

20.01.2024

23:00

Pratite nas i putem Android ili iOS aplikacija

Android aplikacija ios aplikacija huawei aplikacija

Srbi u Banatu su na ratnim zastavama 1594. nosili lik Svetog Save, čiji se kult proširio ne samo na delove našeg pravoslavnog naroda

MOLILI MU SE I MUSLIMANI! Autorski tekst o svetitelju, duhovniku i diplomati koji je udario temelje SRPSKE DRŽAVE

Foto: Wikipedia

Proslavljanje Savindana predstavlja odavanje počasti prema, ne samo duhovniku, nego i državniku srpskog naroda. 

Delo živog monaha Save Nemanjića pretočeno je u delo besmrtnoga Svetog Save. Najveće delo Save je, prema takvim predstavkama, srpska država, naročito njeno konstituisanje prava, ustrojstva, prosvete, privrede i zdravstva u tom periodu.


ŠIRENJE KULTURE


To se sve ogleda u podizanju manastira i crkava, ovde posebno treba da istaknemo manastir Hilandar, središte srpske duhovnosti, zatim dobijanje autokefalnosti 1219, potom u pravu - Hilandarski tipik, Karejski tipik, Studenički tipik, i među njima se ističe Krmčija ili Nomokanon Svetog Save, najvažniji pravni akt srednjovekovne srpske države, zatim žitija i pesnička dela. Obilazeći brojna mesta, radio je na širenju srpske kulture i identiteta, te možemo, slobodno da kažemo, da je, pored duhovnog vođe, bio odličan diplomata svog naroda.


Sveti Sava je ušao u narodnu tradiciju, kroz književnost, narodne pesme, ali i kroz zavet, koji je iza sebe ostavio. Bio je prvi koji je utvrdio kult ličnosti, kada je kao Svetigorac preneo mošti oca, monaha Simeona (Stefana Nemanje) u Srbiju, i aktivno učestvovao u stvaranju njegovog kulta, koje je imalo za ulogu shvatanja političkog reda i poretka. Tako Sveti Simeon i Sveti Sava stoje na početku priče o temeljima srpskog identiteta.
Veliku ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta odigrala je Srpska pravoslavna crkva, koja je čuvala sećanje na svoje vladare i aktivno učestvovala u održavanju i širenju njihovih kultova među narodom. Pa tako, u vekovima osmanske i habzburške vlasti, srpski identitet uobličio se oko crkve i zajedničkih sećanja. Srpska pravoslavna crkva postala je jedina institucija koja je sačuvala kontinuitet od doba Svetog Save do danas. Delujući kontinuirano u duhu svetosavlja i predanja Nemanjića, okupljajući svoj narod, ne samo preko predstave zajedničkog pretka, nego i preko teritorijalnog objedinjavanja.


ZVERSTVO OJAČALO KULT


Kako ističe vladika Nikolaj Velimirović, Savin nacionalizam obuhvata narodnu crkvu, narodnu dinastiju, narodnu kulturu i narodnu odbranu. Što, prema njemu, centar svega svetosavskog nacionalizma čini narodna crkva. Ona je kao duh koji oživljava ceo narodni organizam, osvetljavajući, zagrevajući i sjedinjujući jednom verom, jednom nadom i jednom ljubavlju.


Za vreme osmanske vladavine, proširio se kult Svetog Save, ne samo na sve delove pravoslavnog naroda nego i na rimokatolike, čak i kod pripadnika islamske veroispovesti. Zbog jakog uticaja kulta, ali i ustanka Srba u Banatu 1594, gde se prema izveštaju katoličkog pisca Ivana Tomka Mrnavića, prema kom treba biti obazriv jer drugi izvori ne govore o takvom spletu događaja, iznosi da su Srbi na zastavama, u toku boja, nosili lik Svetog Save. Zbog svega toga Sinan-paša, protagonista radikalne arbanaške struje koja je stekla prevlast na Porti, naredio je spaljivanje moštiju svetitelja, misleći da će tako da uništi kult, međutim on ga je samo na taj način ojačao.
* preuzeto sa sajta Pokreni. rs


Mitologija i nacionalna psiha


Istoričar Vladimir Ćorović govorio je i pisao da je često puta u verskim debatama izbijalo pitanje, koje, među ostalim, čini i jednu zanimljivu glavu "Braće Karamazova": ne da li crkva ima postati državom, nego država crkvom... Naše pravoslavlje, "srpska vera", postalo je ovaploćenje naše nacionalne - državne tradicije, a naša nacionalna psiha dala je mitologisanoj veri elemente verovanja. Sveti Sava postao je više nacionalni, nego crkveni svetac i u njegovom kultu nesumnjivo preovlađuje više saosećajno i tradicionalističko-nacionalno nego legendarno i bogougodno. Dok je veliki Justin Popović rekao da svetosavlje nije ništa drugo do pravoslavlje, samo u srpskom ruhu, u srpskoj redakciji. Tako da je svetosavlje sui generis u istoriji hrišćanstva, duhovni versko-društveni pokret, stvoren ličnošću, životom i radom srpskog svetitelja i prosvetitelja Save Nemanjića.


Simbol borbe protiv zla


Za najuspešniji i najstariji portret Save, smatra se onaj iz Manastira Mileševa, koji je nastao još za života njegovog. Zanimljivo je i to da je iz srednjeg veka sačuvano još 42 portreta svetitelja. Takođe, u savremenom srpskom slikarstvu, Sveti Sava je bio česta inspiracija umetnicima koji su nastojali da izraze pokroviteljsku, prosvetiteljsku i rodoljubivu stranu njegov ličnosti. Među njima izdvajamo "Sveti Sava blagosilja Srpčad", Uroša Predića iz 1921.


Pored slikarstva, Sveti Save je bio glavna tema i u književnosti, imajući često osobine koje se ne mogu nazvati hrišćanskim. Često se upoređuje s vukom, po kome je i najprepoznatljiviji u mitološkoj svesti Srba. On je bio simbol borbe protiv zla, zaštitnik putnika, ali i bolesnika i učitelja.


Kad je prvi put proslavljena školska slava


Iako prvi pisani trag o proslavi Svetog Save kao školske slave datira iz 18. veka, tačnije 1734-1735. u Srpsko-latinskoj školi u Sremskim Karlovcima, kao zvaničan datum kada se Sveti Sava proglašava za školskog zaštitnika uzima se 1840. Tada je Sovjet Kneževine Srbije odobrio svim školama da u celom "otečestvu" kao svog patrona slave Svetog Savu.
Kako se proslava Svetog Save ubrzo proširila na sve škole u Srbiji tog vremena, to se uporedo javila potreba i za njegovim likovnim prikazom, tačnije za ikonom koja bi poslužila kao tipski obrazac ili uzor za sve srpske škole bez obzira gde se nalazile. Ostalo je zabeleženo da je Ministarstvo prosvete Kneževine Srbije sklopilo ugovor s beogradskim slikarem i živopiscem Urošem Kneževićem, da se za potrebe srpskih škola načini oko tri stotine litografisanih otisaka s predstavom Svetog Save i da ti radovi budu čisto i lepo izrađeni. Danas se, na žalost, ne zna kako je izgledala Kneževićeva ikona koja je poslužila kao predložak za izradu litografija, ali može da se nasluti da je u pitanju bila tada česta predstava prosvetitelja koga okružuju deca, imajući u vidu da je upravo takva zamisao bila najtačnija za najvećeg srpskog duhovnog učitelja.
Na Savindan osnovana je i Matica Srpska, takođe na Savindan 1810, a Sava Vuković je potpisao zaveštanje kojim je osnovana Srpska gimnazija u Novom Sadu. Proslava Savindana ubrzo se proširila i na druge krajeve u kojima žive Srbi, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Staru Srbiju.


Himna nastala 1846?


O "Himni Svetom Savi", u izveštajima o prvom svečanom crkveno-narodnom svetkovanju 1806. u Aradu, kao i u pravilnicima 1812. i 1826. zemunskog školskog fonda ne spominje se ništa o školskoj pesmi svetitelju. Prvi pisani podatak o tome datira tek 1846. u jednom pismu mitrovačkog prote Jeftimija Ivanovića. Pesmica, koja se spominje u pismu, na žalost nije sačuvana, ali, po sećanju trojice bivših učenika, navodi se da je već 1839. i 1841, u crkvama i školama se pevala pesma, odnosno himna "Usliknimo s ljubavlju svetitelju Savi".


Prema dosadašnjim istraživanjima o vremenu i mestu postanka svetosavske himne, kao najkasniji datum njenog postanka može da se uzme 1817, a mesto nastanka jedan od sremskih fruškogorskih manastira. Bilo kako bilo, pesma je i danas prisutna, s većim ili manjim izmenama, i sa zadovoljstvom se peva ne samo među đacima nego i među celim srpskim rodom.

Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama: Facebook, Instagram, YouTube, TikTok, Telegram, Vajber. Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa Google Play i Apple AppStore.

BONUS VIDEO

Komentari (1)

Loading
Miljenko Miladin

20.01.2024 23:32

Cвети Саво , Ти помози да ми живимо у слози ***