Šta je sakriveno 11. septembra?
Kada su pre 16 godina, 11. septembra 2001, oteti putnički avioni udarili u kule bliznakinje u Njujorku i u Pentagon, i Amerika i svet bili su šokirani, a taj šok je onda prerastao u solidarnost s napadnutom Amerikom i podršku njenom napadu na Avganistan, na talibane i vođu Al Kaide Osamu bin Ladena, kome su pružali utočište. Međutim, još istog dana kada su srušene kule u Njujorku, broj teorija zavere iz godine u godinu sve više raste, dok se istina nikad nije činila dalja.
Godinu i po dana kasnije, međutim, Amerika je zloupotrebila i 11. septembar i podršku koju je zbog njega dobila, napadom na Irak koji nikakve veze nije imao s napadom na Ameriku, a nije imao ni oružje za masovno uništenje kao što su tvrdili američki zvaničnici i njihovi britanski saveznici, pravdajući svoju nezakonitu agresiju.
U međuvremenu su se nagomilali i dokazi o prikrivanoj umešanosti Saudijske Arabije u napade 11. septembra, a i inače se i sama zvanična verzija događaja pokazala kao puna nelogičnosti i rupa.
Šta je sve prikriveno 11. septembra? Da li je američka neokonzervativna elita, koja je tada sedela u vrhu administracije Džordža Buša Mlađeg, priželjkivala upravo ovakav događaj kako bi sprovela svoju agendu i učvrstila američku globalnu dominaciju?
O ovim su pitanjima u "Novom Sputnjik poretku" razgovarali istoričar Saša Adamović i novinar Jovan Džon Bosnić.
- Teroristički napad 2011. godine je veliki i značajan istorijski događaj, koga mnogi porede sa drugim značajnim istorijskim događajem, napadom Japana na Perl Harbur - navodi Saša Adamović.
- To nije bez razloga, jer postoji mnogo toga zajedničkog, pre svega u odnosu na posledice koje su izazvali. I tog decembra 1941, kao i u septembru 2001, desio se značajan zaokret u američkoj spoljnoj politici. U 21. veku, u kome živimo već 17 godina, nije bilo godine bez rata, i možemo reći da sve vreme živimo u jednom istom ratu koji je iza sebe ostavio milione mrtvih i raseljenih - navodi on.
Saša Adamović još kaže da mu se čini da je najbolje objašnjenje 11. septembra dao doajen američke spoljne politike Henri Kisindžer u svojoj knjizi ’Diplomatija‘, koja je objavljena nekoliko godina pre samog događaja.
On kaže da je Amerika, završetkom Hladnog rata u kome je odnela pobedu, izgubila dva dotadašnja stuba svoje spoljne politike, na kojima ju je i gradila - ideološkog neprijatelja u vidu komunizma, i osećaj fizičke ugroženosti jer bivši Sovjetski Savez više nije bio pretnja.
- Napadom 11. septembra Amerika je ponovo dobila ta dva stuba svoje spoljne politike. Dakle, osećaj fizičke ugroženosti jer se pokazalo da je moguć i napad na Ameriku, a dobili su i ideološkog neprijatelja u obliku islamskog fundamentalizma.“
„Za vojno-industrijski kompleks, koji upravlja američkom politikom, bilo koja vrsta napada pruža izgovor. Oni su nas napali, i nama je sad dozvoljeno da radimo šta hoćemo, i bilo gde — u Avganistanu, u Iraku…“, objašnjava Džon Bosnić.
Oba Sputnjikova sagovornika saglasna su u sumnji da je 11. septembar na neki način planiran iznutra, a ovakvim sumnjama osnovu daje i Projekat za novo američko stoleće (Project for New American Century), neokonzervativni tink-tenk čiji je proklamovani cilj bila „promocija globalnog liderstva Amerike“.
Godinu dana pre napada Projekat je objavio izveštaj pod naslovom „Ponovna izgradnja američke odbrane: Strategija, snage i resursi za novi vek“, u kome se zagovara pojačano američko vojno prisustvo širom sveta uz, naravno, povećano izdvajanje budžetskog novca za vojsku, a navodi se i da je to što oni žele malo verovatno „osim u slučaju katastrofičnog i kataklizmičkog događaja — kao što bi bio novi Perl Harbur“.
Upravo to, novi Perl Harbur uslediće 11. septembra 2001, a naročito je važno napomenuti da su čelnici Projekta devet meseci ranije zauzeli važne funkcije u Bušovoj administraciji — Dik Čejni postao je potpredsednik SAD, Donald Ramsfeld sekretar za odbranu, njegov zamenik bio je Pol Volfovic…
Štaviše, istom krugu neokonzervativaca, ukazuje Saša Adamović, pripada i Filip Zelikov, „prijatelj Kondolize Rajs, operativni direktor komisije o 11. septembru, koja je trebalo da istraži sve okolnosti tog napada. Ali on je zapravo pripremio zvanični narativ i dopušteni način mišljenja o 11. septembru. U njegovoj biografiji pored ostalog i piše da je stručnjak za formiranje javnih narativa.
Taj narativ o 11. septembru traje i dan-danas, iako su u međuvremenu objavljene brojne knjige i dokumentarni filmovi koje su taj narativ poprilično uzdrmale.“
„Narativ formiraju država i kontrolisani mediji. Najbolji primer te veze je brak državnog podsekretara Džejmsa Rubina i zvezde Si-En-Ena Kristijane Amanpur“, podseća Džon Bosnić, i objašnjava mehanizam kojim je sprečeno ozbiljnije preispitivanje 11. septembra: „Svako ko preispituje zvaničnu verziju proglašava se za teoretičara zavere, ludaka. Time se onemogućuje bilo kakva debata, a to je odlična vrsta cenzure.“
Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama:
Facebook,
Instagram,
YouTube,
TikTok,
Telegram,
Vajber.
Pridružite nam se i prvi saznajte najnovije i najvažnije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti sa
Google Play i
Apple AppStore.
Komentari (0)